Tjedan zagovaranja prava beskućnika

Društvo studenata socijalnog rada od 1999. godine organizira “Večeru ljubavi” za beskućnike u prenoćištu Crvenog križa. Godine 2002. smo proširili akciju na cijeli tjedan te je naziv projekta izmijenjen u ”Tjedan ljubav za beskućnike”, a 2007. u „Tjedan zagovaranja prava beskućnika“. Cilj projekta je informiranje građana Grada Zagreba o beskućništvu, poticanje javne rasprave o istom, izlaganje relevantnih činjenica o mogućim rješenjima, senzibiliziranje građana te poticanje na volontiranje i pomoć na principu “pomoć do samopomoći”.

Tjedan zagovaranja prava beskućnika mijenjao se se kroz godine te su se provodili razni programi, od kojih su neke aktivnosti već tradicionalne.

  • Na radionici koja se odvija u prostorijama fakulteta izrađuju se blagdanski predmeti, čestitke i plakati.
  • Izvodi se forum teatar izvedba na temu beskućništva.
  • Studenti volonteri dijele letke i informiraju građane o problemu beskućništva, senzibilizirati javnost i ukinuti predrasude vezane za beskućnike.
  • Organizira se i tribina na kojoj stručnjaci kao što su naši profesori i socijalni radnici, nevladine organizacije koje se bave beskućništvom te osobe s iskustvom beskućništva, upoznaju javnost sa činjenicama, praksama i iskustvima iz prve ruke vezanima uz beskućništvo.
  • Organizira se volontiranje studenata socijalnog rada i drugih zainteresiranih u pučkim kuhinjama u Zagrebu.
  • Organizira se tura Invisible Zagreb kojom se šetnjom uz vodstvo bivšeg beskućnika upoznaje sa pričom života iz perspektive beskućnika u gradu.
  • Studenti odlaze u prenočište ispitati potrebe beskućnika u zimskim mjesecima koje im studenti mogu pomoći podmiriti prikupljanjem potrebnim stvari ili kupnjom od sredstava prikupljenih humanitarnim partyjem.
  • Jedan dan u prenoćištu Crvenog križa odvija se “Večera ljubavi” , gdje se provodi vrijeme s beskućnicima uz glazbu i društvene igre te studenti pribave ili sami naprave hranu i kolače za predblagdansko vrijeme.O beskućništvu iz literature:

    Beskućnik je osoba koja nema gdje stanovati, boravi na javnom ili drugom mjestu koje nije namijenjeno za stanovanje i nema sredstava kojima bi mogla podmiriti potrebu stanovanja.„

    Zakon o socijalnoj skrbi. Narodne novine, br. 157/2013, 152/2014, 99/2015, 52/2016, 16/2017, 130/2017.

    „Problemom beskućništva do prije nekoliko godina bavili su se rijetki stručnjaci i znanstvenici u Hrvatskoj. U međuvremenu, zbog globalne ekonomske krize i osiromašenja društva te stavljanja fokusa na suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti ova tema izazvala je interes stručne javnosti. Beskućništvo, kao ekstremni oblik siromaštva, iznimno je složen višedimenzionalan fenomen kojem se potrebno sustavno posvetiti da bi se razumjela njegova kompleksnost. Jedan od izazova je i pitanje kako da beskućništvo ne bude na margini interesa politika. Ono što je razvidno iz dokumenata koji se bave problematikom socijalno ranjivih skupina, jest da se vrlo šturo i sporadično spominje kategorija beskućnika, pri čemu sustavnih rješenja u borbi protiv njega nema. Nedostatak podataka, nekonzistentnost definiranja i nepostojanje metodologije praćenja beskućništva otežava stjecanje uvida o ovom iznimno složenom socijalnom problemu na nacionalnoj razini. Zakonodavni okvir u Hrvatskoj nudi nekonzistentnu i nesuvremenu interpretaciju beskućništva. Pritom pokazuje nedostatak razumijevanja konteksta, karaktera i dinamike ovog fenomena, ne stavljajući u fokus strukturalne uzroke, niti problem stambene deprivacije ili prava na stanovanje. Ipak, određeni pomaci u posljednjih nekoliko godina su sve vidljiviji, što prije svega treba pripisati zalaganju udruga civilnog društva, lokalnih zajednica, humanitarnih i vjerskih organizacija, koje svojim upornim aktivizmom ukazuju na različite probleme s kojima se nose prije svega beskućnici, a onda i same organizacije koje se na različite načine bave ovom problematikom. S obzirom na ranjivost i ekstremnu socijalnu isključenost ove „nevidljive“ skupine ljudi, u državi koja je Ustavom definirana kao socijalna država, važno je posvetiti posebnu pozornost problemu onih najranjivijih. Naši sugrađani, koji se nalaze na samom dnu društvene ljestvice, zaslužuju da ih ovo društvo prepozna kao ravnopravne članove, koji su se zbog brojnih nepovoljnih životnih okolnosti našli u situaciji iznimne ranjivosti i socijalne isključenosti. Postavlja se pitanje što je potrebno učiniti da se dogode značajniji pozitivni zaokreti politika kada je u pitanju ova ekstremno siromašna skupina naših građana? Drugim riječima, što je potrebno da bismo „izašli iz okvira“ i doista se posvetili, na operativnoj razini, suzbijanju beskućništva? Prvi je preduvjet – zainteresiranost politike. Drugi je – okupljanje stručnjaka, znanstvenika i aktivista različitih profesija iz različitih resora koji mogu svojim dugogodišnjim znanjima i kompetencijama doprinijeti u borbi protiv ovog sve vidljivijeg socijalnog problema. Treći je – provođenje istraživanja iz ovog područja, koja trebaju poslužiti kao baza za donošenje promišljenih, sustavnih i na dokazima utemeljenih mjera. Nerijetko će političari, ali i neki stručnjaci, reći da je u suzbijanju siromaštva „stvar jednostavna“, da je potrebno povećati zaposlenost te da je gospodarski prosperitet i stabilnost jedini način borbe protiv siromaštva pa tako i beskućništva. No, oni koji se bave siromaštvom znaju da „stvari nisu tako jednostavne“ te da je upravo zbog kompleksnosti problema siromaštva nužno unijeti inovativne promjene kako bi se ono preveniralo i ublažile njegove posljedice. Da bismo uopće mogli relevantno pristupiti kreiranju mjera s ciljem prevencije i ublažavanja posljedica siromaštva, nužno je imati podatke i iz korisničke perspektive. Drugim riječima, iz perspektive ljudi koji to siromaštvo žive. Oni su do nedavno bili nepravedno zanemareni sugovornici u kreiranju mjera u borbi protiv siromaštva.“

     

    Družić Ljubotina, O., Kletečki Radović, M. & Ogresta, J. (2016). Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj. Zagreb: Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom.

Beskućnika ima uglavnom po većim gradovima gdje su na različite načine organizirane pučke kuhinje i prenoćišta.
Pojam beskućnika je u domaće zakonodavstvo uveden tek 2011. godine. Najčešći uzroci beskućništva su gubitak posla ili doma, problemi i nasilje u obitelji, psihička ili mentalna bolest, loše zdravstveno stanje, ratne okolnosti, izlazak iz zatvora, niske mirovine te nerazvijenost socijalnog stanovanja. Sve više mladih obrazovanih ljudi postaju beskućnici.

Početkom 2011. Godine za područje Grada Zagreba otvoreno je prenoćište Crvenog križa u Velikoj Kosnici koje ima kapacitet od 120 ležaja. U gradu Splitu prenoćište za beskućnike organizira udruga “Most”. Grad Split omogućio im je korištenje prostora i plaća sve komunalne troškove te je potpomognuto od resornog Ministarstva. Sami beskućnici ništa ne plaćaju, a za njih se brinu socijalna radnica i doktorica. Udruga “Most” otišla je korak dalje od pukog smještaja te je za beskućnike organizirana pomoć u traženju posla i pisanju različitih zamolbi, primjerice za izradu dokumenata. Nedostatak prijavljenog mjesta prebivališta mnogih onemogućuje ostvarivanje prava iz socijalne skrbi (kao što su pomoć za uzdržavanje, doplatak za pomoć i njegu te jednokratne pomoći). U Osijeku postoji jedno Caritasovo prenoćište, Dom Sv. Vinka, a za troškove se pobrinulo Gradsko poglavarstvo. Prenoćište ima tridesetak mjesta. U Varaždinu postoji jedno prenoćište sa 10 muških mjesta i 2 ženska. U potpunosti je financirano od Grada.

Mnogi beskućnici nemaju tu “sreću” prespavati u toploj sobi. Oni se tada snalaze te spavaju po haustorima i podrumima (stave više slojeva kartona ispod sebe, obuku više slojeva kaputa na sebe, spavaju i griju se u noćnim tramvajima i slično). Podatci pokazuju da je danas među beskućnicima više žena, djece i mladih osoba (obično rane ili srednje 30-te godine) nego u prošlosti kada su to bili stariji.

Na globalnom planu potrebno je smanjiti stopu nezaposlenosti, gospodarski razvoj, rast životnog standarda i kvalitete života, intervencija države u stambenu potrošnju, stimuliranje podmirivanja stambenih potreba putem različitih stambenih subvencija, mogućnost da se do stana dođe svojim radom. Kurativne mjere primjenjivale bi se prema osobama koje su već postale beskućnici.

Kod toga treba voditi računa o tome da li je osoba sposobna za rad, da li je beskućnik tek kraće vrijeme ili već godinama, koji su pozitivni potencijali (u samoj osobi, njenoj obitelji ili okolini) za poboljšanje njene životne situacije, kako sama osoba doživljava svoju situaciju, želi li uopće želi promijeniti svoj način života i na koji način to želi učiniti. Duševno bolesnim osobama, ovisnicima o alkoholu i drogama mora se omogućiti upućivanje u bolnicu na liječenje, kao i prihvat i briga o njima pri povratku s liječenja. Budući da jedan dio beskućnika nema regulirano zdravstveno osiguranje, o tome treba voditi računa.

U Hrvatskoj se ne pridaje velika važnost o problemima beskućništva, s obzirom na njihov mali broj u ukupnoj populaciji. Ipak, adekvatna istraživanja nisu provedena. Već spomenuti nedostatak prijavljenog prebivališta, osim ne ostvarivanja prava iz socijalne skrbi povlači za sobom i druge nepovoljnosti. Tako je potrebno naglasiti nemogućnost glasovanja na izborima, što je osnovno pravo svakog građana. Pravo na dom jedno je od osnovnih ljudskih prava!